Draško Stanivuković, novoizabrani gradonačelnik Banje Luke, prvog dana svog mandata na posao je došao gradskim prevozom. S posla se, društvo ga upratilo, vratio skupim džipom kojeg mu je, vjerovatno, kupio njegov bogati otac.
Kako bi pokazao svoje vladarske mišiće, Stanivuković je podanicima u Gradskoj upravi odmah dao na znanje da više nema privatnog vozikanja službenim vozilima i da, po isteku redovnog radnog vremena, šoferi ključeve moraju predati na portirnicu ili, pak, drugo neko mjesto namjenjeno za čuvanje imovine grada, pa i ključeva službenih vozila.
Kako bi svoje glasače uvjerio u svoju vladarsku snagu, nakon ključeva, podhitno je demonstrirao i snagu svojih nacionalni, to jest srpskih mišića. U to ime, odmah je izdao Naredbu da se od dana njegovog stupanja na čelo grada „svi zvanični digitalni kanali komunikacije Grada i objave na društvenim mrežama“ pišu „našim“ to jest srpskim pismom, ćirilicom, te da se pored naziva javnih preduzeća koji su sada ispisani na latinici mora istaći i njihova ćilirična verzija.
Ne treba imati mnogo pameti kako bi se objasnilo ko je i kakav je Draško Stanivuković. U javnom prostoru imao je dovoljno prostorada ga upoznamo i prije nego što je stupio na dužnost gradonačelnika Banje Luke.
Riječ je o politički (a i onako) polupismenom proizvodu postratne generacije svojih četničkih predaka, koga je, pritom, odgojio obrazovni sistem RS-a, a u kome su ratni zločinci - heroji, koga je odgojila politika koja veliča ratne zločine i zločince, i u čijoj mentalnoj strukturi, od rođenja, plamti želja da jednog dana postane veći Srbin od svojih haških idola.
Posebno od Milorada Dodika.
Draško Stanivuković, sigurno, nije neko ko je krao od države i naroda i tu mu se nema šta prigovoriti. Doduše nije imao ni vremena, a ni potrebe da to radi, jer za sve njegove prohtjeve, od rođenja do danas, brinuo se i brine njegov, trenutno, enormno bogati otac. Kako je Otac postao bogat, to do sada niko nije pitao. Što nije isključeno da neće.
Politički mentori Draška Stanivukovića, trenutno, kriju se iza providne floskule koja se odavno prodaje narodu da vlast treba prepustiti „nekorumpiranim, mladim i sposobnim“ osobama, što bi se, ovlaš pogledom i moglo prepoznati u ovom PDP junoši.
Čekali su samo vrijeme da se uzdrma pozicija neprikosnovenog vladara RS-a Milorada Dodika, pa da na krilima srbovanja, ispred sebe isture takvu osobu, usto ispodprosječno pismenu, ali bogatu i dovoljno drsku (da ne kažemo nevaspitanu), koja će imati snage da u njihovo ime finalizira posao koji je prije 30 godina započeo Radovan Karadžić. Odnosno da održavotvori teritoriju osvojenu zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima i prvom prilikom zatraži i više od onog što toj teritoriji trenutno pripada.
Psihološki profil Stanivukovića im za taj posao savršeno odgovara.
Jer Stanivukoviću nije dovoljna samo Banja Luka. To se nazire iz svakog njegovog javnog istupa. Nije mu dovoljno samo da bude član partije čiji je kadar.
On želi biti predsjednik i partije, i entiteta, a i države koja mu, po vlastitom priznanju, nije domovina. On želi sve, uvjeren da otac to što on želi može platiti, a on sam, na krilima nekih budućih litija to i opečatiti.
Trenutno Stanivuković, kažu, „uspostavlja pravdu“ u administraciji na čijem je čelu. Najavljuje da će pomagati dobrotvorna društva svih naroda koji žive u Banjoj Luci.
Nema razloga da ne vjerujemo u ovo njegovo obećanje. Sigurni smo da će se smiješit i hodžama i fratrima, ali će, uporedo, svakog Bošnjaka, svakog Hrvata natjerati da čim prekorače prag neke gradske institucije, da mu se obrate njegovim, to jest ćiriličnim pismom , kojeg je prvog dana svog mandata inaugurirao jedinim mogućim pismom kojim treba komunicirati Gradska uprava.
Vrijeme Draška Stanivukovića tek dolazi.
Koliko će trajati zavisi prvenstveno od dužine trajanja njegovog siledžijskotg poimanja politike, kakvu je demonstrirao odmah po ulasku u Gradsku upravu Banje Luke.
Čudi da mu niko nije kazao da su u vremenu koje je iza nas i mnogo pametniji, mudriji, obrazovaniji, dalekovidniji i snažniji od njega i njegovih trenutnih mentora, pa i mnogo bogatiji od njegovog oca, u želji da u BiH postignu nemoguće, ustvari zaokruže svoju „nacional babovinu“ završavali, jal' u zatvoru, jal' na ligurama koje su ih odvukle u rupu iz koje su izmigoljili.
Daj Bože da sve bude drukčije od napisanog.
Bratunac.ba/Politički.ba
