Predsjednik Socijalističke partije Srbije i ministar vanjskih poslova te zemlje Ivica Dačić prije neku veče gostovao je na jednoj srbijanskoj televiziji.
Istup nije iskoristio da pjeva na turskom „Osmanaga“.
Bošnjaci i muslimani
Ne! U svom maniru, karakterističnom za režim koji predstavlja, Dačić je iznio viđenje stanja u Bosni i Hercegovini i stavove kako o bošnjačkim političkim liderima, tako i ukupno - muslimanima.
„Ajatolasi iz Sarajeva“ i „đubre jedno“, kategorije su koje je bez razmišljanja upotrijebio.
U tiradi je posebno naglasio:
„Da li Evropa i SAD misle da će Srbija dozvoliti da bude džamahirija“ na Balkanu.
Sve ostalo što je izbrbljao pred kamerama, i nije bitno.
Dačić je, očito, medijski istup tempirao pred formiranje nove Vlade Srbije.
Izgovorio je ono što onaj kojem se stalno ne baš uspješno udvara voli čuti, a ne može (još) izreći.
Zvanična i istinska politika Srbije je već godinama da Kosovo nije strateški interes, već Bosna i Hercegovina. Ko ne vjeruje, neka pogleda samo sastav ambasade Srbije u Sarajevu.
Ne jednom je u proteklim godinama i Dačić, ali i Aleksandar Vulin, te niz (pro)četničkih prikaza srpske političke scene, svi odreda uhljebljeni u parlamentima ili vladinim tijelima, Bosnu i Hercegovinu isticao kao „monetu za potkusurivanje“. U dugim serijalima mogu se prenositi te više nego brojne izjave u kojima se govori o komadanju ove zemlje.
Dačić u svojoj omiljenoj emisiji prije neku veče pomenu i „historijski dogovor Srba i Hrvata u BiH“.
Ako ovako govore javno, nije teško razumjeti šta rade tajno.
Od koga je traženo oružje
Na primjer, isti taj Dačić ne jednom je tokom opuštenijih druženja s predstavnicima Srbiji prijateljskih zemalja, od njih tražio isporuke oružja. Ono sigurno ne treba da bi ta država zaratila s Mađarskom, Rumunijom, Hrvatskom... Oružje treba za konačno rješenje Bosne i Hercegovine.
Zabavljeni svojim sitnošićardžijskim interesima i smicalicama i sve autističniji, mi u BiH ne vidimo ili ne razumijemo narativ koji vlada kada su Bošnjaci u pitanju.
Beograd ima nepopravljivi kompleks Hrvatske i Hrvata. Koliko god ih zvanične vlasti mrzile, dive im se. Hrvatska je predaleko otišla i Srbija je (nikada) dostići neće.
Albanaca se boje. Hem ta nacija ima stabilnu populacijsku eksploziju, hem je kompaktna i organizirana, hem je njen lobi nesavladiv.
Crnogorci su „usputna stanica“, kratki historijski nesporazum koji je prevladan.
O Bošnjacima sve najgore
Bošnjaci su na najnižoj ljestvici vrijednosti, ako je uopće ima. Taj narod nema principa (o čemu i Dačić javno brblja), suvišan je u Evropi (upadljiva upotreba termina „muslima“, a ne Bošnjak) i taj narod jednostavno i jednom za svagda treba zbrisati.
Ako Dačić za šefa jedne države može reći „đubre“, jasno je šta misli o cijelom njegovom narodu.
Aleksandar Vučić se ne oglašava. Niti će.
Kada je odlučio da Ani Brnabić povjeri poziciju premijera, onda je pozvao svoje koalicione partnere da ih, kao, pita šta misle o tome.
Jedan od njih mu je sasvim otvoreno rekao da on i njegova stranka u Skupštini Srbije neće glasati „za“. Vučić ga je u „prijateljskom“ razgovoru ohrabrio da to kaže novinarima.
Po izlasku iz sale, preponosni lider stranke osuo je paljbu po budućoj premijerki. Poslije njega, Vučić je skrušeno stao pred novinare i požalio se da nema razumijevanja ni od najbližih koalicionih partnera za odluku koju mora donijeti...
Poslije se nesretni stranački lider žalio da ga je Vučić namagarčio...
Vučićev modus operandi
No, to je Vučićev način rada. On dogovori da se Vulin nalupeta kako to ne bi ni najpijaniji čovjek napravio. Kada mu se požali neki zapadni zvaničnik na to, Vučić samo lakonski odgovori da on to ne govori, da ga nikada čuli nisu da takvo nešto kaže, da tako ni ne misli, ali da nikome ne može stavljati brnjicu. I brojne vuline nagradi još jednim mandatom.
Zapadni zvaničnici, kada smo već kod njih, smatraju da je Dodik, na primjer, veliki teret Vučiću. Da ga čak i ugrožava.
Teško da se može naći veća laž na prelažljivoj balkanskoj političkoj sceni.
Iza rastuće kakafonije uvreda i ponižavanja Bošnjaka sada već i sasvim javno, krije se, dakle, neutaživa želja da se ovaj narod zatre.
Pošto Srbija ne može i neće biti „kompenzirana“ za gubitak Kosova, iz vizure beogradskog establišmenta sasvim je legitimno, normalno, realno, potrebno... teritorijalno se namiriti na Bosni.
Rat? Može! Šta više!
Paravojske u formi navijačkih grupa i kojekavih „udruženja“ koja njeguju u razvijaju prijateljstvo s Rusijom, treba negdje usmjeriti. Inače će se te krvožedne gomile ustremiti na vođu.
Bratunac.ba/Politički.ba
