Za Podrinjca koji je devedesetih godina uspio izbjeći metku i nožu srbijanskih i domaćih ubica, ne postoji veće tegobe od one kako, u godinama koje stižu, oduprijeti se tuzi aprila, maja, juna, jula...
Mjeseci su to kad svaki Bošnjak, iz ovog dijela Bosne i Hercegovine, bez obzira, da li se vratio tamo odakle je protjeran, da li svoj život organizirao negdje u drugim dijelovima svoje, ili neke druge države u Evropi, dalekoj Americi, Australiji, Novom Zelandu... ima svoj dan za sjećanje i plakanje jer mu je u tom danu, prije trideset godine zarobljen i ubijen otac, silovana majka, sestra, ubijen brat, bratić...
Jer su mu u nekoj od lomača, tih dana, da li u Višegradu, Zvorniku, Bratuncu... živi zapaljeni snaha i njena djeca, djed, dajidža, amidža i amidžići, zet, stara nana, komšija..
Ili je, možda, u maju 1992. godine, bio prisiljen gledati kako mu u seoskoj džamiji, komšijskoj kući, dojučerašnji školski drugovi i sinovi radnih kolega, siluju kćerku, pa on i danas, kad je sretne, pogledom cilja kamen ispred sebe, jer je od bola i stida, iako je prošlo 30 godina, u oči ne može pogledati.
A, tako bi želio da je pri sretanju zagrli.
I svakog tog tužnog dana sjećanja, svaki od njih traži odgovor na pitanje ko je i kako uzgojio toliku mržnju u pojedinim pripadniicima jednog naroda, pa je, cijelo jedno stoljeće, ni zakon, ni protok vremena nisu mogli zaustaviti, već, kako koja generacija njihovih potomaka se rađa, jal' po muškoj, jal' po ženskoj liniji, ona biva sve veća i grozomornija.
Nerjetko se mnogi pitaju jesu li, zaista, mrzitelji, evo puno stoljeće, svojim nasljednicima u amanet imali išta drugo ostaviti, osim otrova mržnje spram svojih susjeda Bošnjaka - muslimana i želje za njihovim uništenjem.
Izgleda da nisu.
Mržnja je, svjedoci smo, postala pisana oporuka mrzitelja njihovom potomstvu, a nož, metak i uže za vješanje, pokretna imovina koja se prenosi s koljena na koljeno.
Najuvjerljiviji svjedoci tome su, upravo, događaji od prije 30 godina..
Postoji historijski zapis kako je u Ulema-medžlis u Zvorniku 1943. godine došao izvjesni Ragib ef. Mujagić, gdje je, na osnovu njegovog iskaza sačinjena službena zabilješka u kojoj stoji da su džematskog imama iz zvorničkog sela Glodi, Salih ef. Rizvića, "17. augusta 1943. godine zaklali četnici bez ikakvog povoda s njegove strane“.
U koloni od oko 700 Bošnjaka, 49 godina kasnije, koja se 1. juna 1992. godine kretala od Klise do Bijelog Potoka, također, u Zvorniku, nalazio se i džematski imam iz Klise Sakib ef. Bajrić, praunuk Salih ef. Rizvića.
Kada je neko u koloni Sakib ef. oslovio sa "hodža", četnik se odmah okrenuo i u njega ispucao rafal.
U Domu kulture u selu Drinjača, smještenom na putu od Zvornika prema Sarajevu, nastanjenom i Srbima i Bošnjacima, 30 maja 1992. godine, strijeljano je 87 Bošnjaka, a mnoge njihove žene, kćerke, sestre, zarobljene su i silovane.
Zarobljavanje i strijeljanje izvršili su mahom njihove komšije srpske nacionalnosti, potpomognute zločincima iz Srbije, ustvari, potomci istih onih zločinaca koji su 50 godina ranije, tačnije 6/7 januar 1942. godine u selu Sopotnik (selo, također, na prostoru Drinjače op.a) zarobili 89 Bošnjaka, a potom ih žive zapalili.
Za života, oni koji su 1942., u Sopotniku uživali u mirisu paljevine svojih komšija muslimana, nikad nisu bili kažnjeni, kao ni njihovi sinovi pomagači u zločinu, koji su nakon Drugog svjetskog rata postajali, policajci, učitelji, općinski službenici...
Danas, većina njih nije među živima, ali su, zato, živi njihovi unuci i praunuci, koji su, poštujući oporuku mržnje svojih očeva i djedova, 1992. godine klali, ubijali i silovali po istoj i goroj zločinačkoj matrici od one po kojoj su to njihovi preci radili.
Neki od njih, u vojnim i policijskim uniformama, koji su prepoznavani kao unici "onih iz '41, '42, '43“, u maju i aprilu 1992. godine, harali su bošnjačkim selima na prostoru Zvornika, zarobljavali i odvodili u smrt svoje dojučerašnje školske drugove, radne kolege, vjenčane kumove...
Postoji svjedok koji je uspio pobjeći sa strijeljanja u Drinjači, kojega je u bježanju presreo njegov nekadašnji drug, Srbin iz susjednog sela, govoreći mu da ga želi spasiti.
Na svu sreću, ovaj je na vrijeme shvatio da ga "drug" pokušava vratiti na mjesto egzekucije, te je, samo sebi svojstvenoj hrabrosti, uspio, ponovo pobjeći.
Bila je to potvrda Božije pravde da ni jedan zločin, a ni zločinac, ne mogu ostati skriveni i da uvijek postoji živi svjedok koji će istinu o onima koji su zločine činili svjedočiti pred Bogom, zakonom i historijom.
O tome kako su u Drugom svjetskom ratu zločinci u Drinjači ubijali svoje komšije Bošnjake, u trenucima rezignacije, pričala je svojevremeno i poznata zvornička doktorica.
Njenog oca, povjerila je jedne prilike, potkovali su lokalni četnici – komšije iz Drinjače i tako potkovanog proveli ga kroz selo. Izumro je u najgorim mukama.
Doktorica je, u aprilu 1992. godine, jedva umakla njihovim unucima.
Zapisa o zločincima i njihovim potomcima puni su domaći, ali i strani arhivi.
Još uvijek ne nedostaje i živih svjedoka.
Stoga oni koji su u dilemi da li su mržnja i zlo nasljedni, neka, bar jednom u deset godina "bace oko" na porodična stabla zločinaca iz generacije 1992.-1995. godina.
Tada će im se lako kazati ko oštri noževe za neka buduća klanja i ubijanja.
