Komandant 284. brigade 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine u Srebrenici, Veiz Šabić, u vrijeme pada Srebrenice imao je nepunih 29 godina.
U noći kada je kolona sa više od 15.000 muškaraca krenula iz Šušnjara prema Sapni, pala je odluka da Šabićeva brigada, sa pridodatim jedinicama drugih brigada, preuzme čelo kolone i povede je u neizvjesnost dugu pet noći i skoro šest dana.
Danas je godišnjica proboja.
Prije 26 godina, prva grupa Srebreničana izašla je iz enklave na području Nezuka.
O tome šta je sve kolona preživljavala, s čim se suočavala tokom puta, Šabić je rijetko u javnosti govorio.
Ističe da ni jedna priča ispričana o tim danima nije ista, ali je svaka istinita jer predstavlja ličnu dramu i tragediju svakog njenog učesnika.
„Niko od nas nije imao izbora.
Krenuli smo pa šta Bog da.
Imali smo iskusne izviđače na čelu, a sama moja brigada bila je sastavljena od ljudi iz Konjević Polja, Cerske i Kamenice koji su poznavali teren kojim trebamo proći.
S nama je išla bolnica, komanda, kolona je bila kilometarska i u njoj je bilo mnogo ljudi koji se uopće nisu poznavali. Teško je bilo vladati ljudima u takvoj situaciji posebno kad se ušlo duboko u neprijateljsku teritoriju“, započinje svoju priču Veiz prisjećajući se trenutaka granatiranja i presjecanja kolone, prolazaka kroz minska polja, boraca pod dejstvom bojnih otrova i svih teških trenutaka tokom petodnevnog puta.
Sjeća se prvog granatiranja kolone u zoni Buljima, ali i situacija kada su se, nakon dva dana pješačenja, pojedine grupe iz kolone, u stanju šoka, počele vraćati nazad.
Sjeća se trenutaka gubljenja komunikacije sa komandom Armije RBiH u Nezuku, ali i prvih borbi sa pripadnicima srpske vojske na području Maričića kod Zvornika.
„U Marčićima je kolona upala u veliku zasjedu, takozvanu, potkovicu. Nismo imali drugog izbora već smo se odlučili na borbu s njima, pa ko preživi.
U toj borbi zarobljavamo njihovog komandanta , koji je, kasnije smo saznali, bio komandant specijalne policijske jedinice iz Modriče. Bio je to šok za srpsku stranu. Zarobljenik je pristao da posreduje u pregovorima sa svojom komandom u Zvorniku. Kad je nazvao načelnika štaba Zvorničke brigade Blagojevića kaže mu „ovim ljudima ne možeš ništa, oni ako htjednu mogu do Beograda doći“.
Počeo mu je psovati, galamiti, kaže mu „nije onako kako ste mi rekli“. Prenio mu je naše zahtjeve, a mi smo samo tražili da se obustavi granatiranje kolone a da ćemo zauzvrat zarobljenika razmjeniti. Taj mladić nam je, zaista, valjao jer je bio adut u pregovorima sa srpskom komandom.
Vidjeli smo da im je stalo da mu se ništa ne dogodi, navodno, radilo se o sestriću Velibora Ostojića“, prisjeća se Veiz.
Kolona je iz Marčića, iako je iz Zvornika traženo da se ne pomjeraju, nastavila put. Svo vrijeme puta, ljudi koji su bili zaduženi za zarobljenika, vodili su računa da mu se ništa ne dogogdi. Kaže da mu niko „ni čvoku nije opalio“ čak šta više razgovarali su putem i nije mogao da vjeruje šta su sve izdržali tih dana.
„Kad smo prošli Crni Vrh pomislio sam blizu smo, spašeni smo. Teško je idemo kroz Križevačke njive i dan uoči proboja dolazimo u mjesto koje se zove Motovska kosa. Nekad prije rata sam bio u tim selima i poznajem teritoriju.
Kolona je već bila, što od umora, što od gladi i vrućina, u teškom stanju.
I dalje nismo imali vezu sa komandom u Nezuku.
Odmaramo u nekoj šumi, paprati, više se i ne sjećam kakvo je rastinje i u jedno trenutku ustajem, s dvogledom osmatram teritoriju i odjednom ugledah džamiju. Prepoznao sam Nezuk.
Kažem ljudima oko sebe da smo blizu slobodne teritorije, ali me svi čudno gledaju, vidim, ne vjeruju mi. Dok im ja objašnjavam šta sam vidio, moja motorola koja je svo vrijeme bila uključena, poče da krči. Čujem glas s druge strane i prepoznajem svog brata Velida.
Gledam u čudu i govorim „pa ljudi evo Velida“.
Oni me samo gledaju, komešaju se, vidim, misle da sam skreno s pameti“, prisjeća se Veiz jednog od najupečatljivijih, ali i najtežih događaja tokom proboja.
Sjeća se da je u tom trenutku nekoliko njegovih boraca odjednom skočilo na noge, tražeći da im preda pušku, dok su ga drugi opkolili spremni da pucaju na njega.
„Čujem, govore „eno ga i on puk'o“.
Znam da sam priseban, da sam čuo bratov glas s druge strane, ali mi ne vjeruju, misle da haluciniram.
Ne puštam motorolu iz ruke i uporno pokušavam da razgovaram s Velidom, ali vidim i on ne vjeruje ko sam.
Čujem, tamo i Šemsin glas govori „vidi Velide šta hoće ovaj, stalno te proziva“, a Velid mu odgovara „pusti, to je provokator “.
Trajalo je to čini mi se cijelu vječnost.
Odjednom Velid, da bi bio siguran ko sam poče da me pita za imena naših tetaka, djece, čak i to koliko nam se puta đedo ženio.
Kad je postao siguran da sam to ja, onda sam mu objasnio gdje se nalazimo. Dok su ti razgovori trajali, niko od nas nije bio svjestan da smo na nišanu srpske artiljerije. Gruhnu granata među nas“.
Sjeća se da je tog trenutka ubijeno nekih desetak njegovih saboraca, a da je njih nekoliko desetina teško ranjeno, među kojima i on.
„Nastao je haos. Pored mene je sjedio Ejub Golić i domalo, od posljedica ranjavanja, izumire.
Nastade panika, jedni umiru, jedni ječe. Znam da me je pogodilo u leđa, gubim svijest.
Ne znam kako sam došao sebi.
Bog dade nebo se smrači, poče kiša, a onda strašan grad. Gledam u nebo, u sebi govorim: pa Bože, pa zar i grad da nas ubija.
Tek kasnije smo shvatili koliko nam je to nevrijeme pomoglo.
Svjestan sam toliko da znam da sada odlučuju minute, a ne sati, da smo blizu slobodne teritorije i odlučujemo, onako izranjavani, da krenemo u napad na njihov artiljerijski položaj.
Nemamo drugog izbora.
Bila je to moja zadnja komanda jer više nisam mogao da izdržim, počeo sam gubiti i svijest i snagu, geler mi je prošao kroz leđa i razvaljuje mi utrobu“.
Kolona je, sjeća se noć proveli u šumi nadomak same linije razgraničenja. Velik broj ranjenih bio je u besvjesnom stanju, krvarili su, svi su bili mokri i mnoge je što od hladnoće, što od gubitka krvi počela da trese strašna groznica, tako da su jedni naložili vatru kako bi se bar malo zgrijali.
„Bio je to očajnički potez, znali smo da će vatra otkriti neprijatelju mjesto gdje se nalazimo, ali, ionako smo mislili da smo osuđeni na smrt i da nemamo šta izgubiti više.
S druge strane stiže komanda da krenemo naprijed, da smo blizu linije. Oni zdravi nose ranjene. Nose i mene.
I onda ponovo bivam ranjen, ovog puta u kičmu. Kao kroz maglu čujem borac koji me nosio i Džemo (advokat Džemail Bećirović op.a), govori: „da ga bar ukopamo na našoj teritoriji“.
Znam da sam tražio vode, neko govori ne dajte, umrijet će.
Ne znam šta je dalje bilo.
Nakon dva dana probudio sam se u tuzlanskoj bolnici. Ne mogu da se pomjerim, operisan sam, vele. Izvadili su mi slezenu, bubreg su nekako zašili, kičma je povrijeđena. Razmišljam šta mi je sa suprugom i dvoje male djece, otišli su bili u Potočare“.
Veiz Šabić, danas, uglavnom, hoda pomoću štapa. Teško ranjavanje ostavilo je traga na njegovo zdravlje.
Redovno u Nezuku ispraća učesnika Marša mira.
Neki puta krene s njima, pa dokle stigne.
Ne može zaboraviti ni scene sa zarobljenikom iz Modriče. Nedugo nakon rata, ispričao nam je, u Modriči su, na izgradnji kuća koje je finansirala neka organizacija, radili majstori iz Srebrenice. Kad je ovaj saznao odakle su, otišao je po njih, doveo ih u kafanu i sve ih častio. Čak šta više, nakon rata je tražio je momke koji su, kad je bio zarobljen, bili zaduženi da ga čuvaju kako bi im se zahvalio.
Bratunac.ba/Politički.ba
