Od svojih najmilijih i od života su se oprostili tog 11. jula 1995. Nisu molili za život, znali su da idu u smrt. Otišli su prkosno, dostojanstveno i tiho…
Nakon osam godina počeli su se vraćati na mjesto zločina. Vraćaju se u grupama kako su i odvođeni u smrt.
Vraćaju se i svjedoče genocidu nad njima. Nisu se svi vratili, još majke i sestre čekaju. Dok čekaju, sreću one koji su ih odveli u smrt. Oni su slobodni.
Ne procesuira se na stotine bivših pripadnika vojske i policije i ratnih struktura RS-a koji su sudjelovali u zločinima i genocidu.
Ali se zato Srebreničane i dalje progoni. Progon ni nakon 26 godina nije prestao.
U Bratuncu smo pronašli ratnog zločinca Momira Nikolića, bivšeg pomoćnika komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade VRS, prvi je priznao krivicu.
Simić odgovornost prebacuje na Mladića
Pronašli smo i Ljubisava Simića, ratnog predsjednika Skupštine općine Bratunac, koji je u julu 1995. godine bio rame uz rame s Ratkom Mladićem na pregovorima u bratunačkoj Fontani, koji su prethodili masovnim pogubljenima.
Simić za sve prebacuje odgovornost na VRS i Ratka Mladića. Krivi, a okrivljuju i svi svjedoče srebreničkom genocide.
Ljubisav Simić, bivši predsjednik Skupštine opštine Bratunac, bio je na sastanku 12. jula 1995. godine u bratunačkom hotelu Fontana. Sjedio je odmah pored ratnog zločinca Ratka Mladića i pratio je njegova naređenja.
"Ako hoće za autobusima za Bratunac, neka idu sad. Ko? Narod. Je li dolazi? Da. Neka idu na stadion. I odavde će biti, jedan njihov predstavnik da bude sa svojim narodom ovdje i da ga ukrcavamo."
Ljubisav Simić danas je penzioner koji se nalazi na slobodi. Živi u Bratuncu.
Novinar: “Bili ste također 1995. u Potočarima. 11. i 12. jula na sastanku?”
Simić: “Bio sam. Imate o tome sve što sam rekao. Stojim. Svjedočenje u Hagu. U Sarajevu, bar jedno šest puta sam svjedočio. Kojekavim povodima, nemam ništa dodati”, navodi SImić.
Novinar: “Bili ste tamo, zajedno s Ratkom Mladićem?”
Simić: “U jednom trenutku, nisam ja išao s njim. On je otišao bez mene. Ja sam došao da vidim šta je urađeno od onoga što je bilo dogovoreno."
A u Hagu je kao svjedok odbrane ratnog zločinca Radovana Karadžića potvrdio da se s Karadžićem i Mladićem intenzivno sastajao od 1992. godine.
Tužilac: “1992. godine kada i gdje ste se sastajali s Karadžićem?“
Simić: “Sjećam da sam se prvi put sastao u Zvorniku gdje je bio i general Mladić. To je bila 1992. I te iste godine mislim da je predsjednik dolazio u Bratunac zbog nekih problema koje smo imali kod prolaska humanitarne pomoći za Srebrenicu.”
Predstava pred kamerama
Simić je, također, potvrdio da je bio na sastanku koji je 12. jula održan u Bratunačkoj brigadi.
Tužilac: “Da prvo razgovaramo o sastanku održanom u Bratunačkoj brigadi u 8 sati izjutra 12. jula. Sjećate se da ste bili na tom sastanku, je li tako?”
Simić: “Da.”
Tužilac: “Tamo je bio general Mladić. Jesu li bili neki drugi vojni oficiri?”
Simić: “Niko drugi od oficira nije bio, tu je bilo nekoliko vojnika, za koje sam pretpostavio i dan danas, mislim da su bili iz njegovog obezbjeđenja. Pratnje ili tako nešto.”
S Mladićem je, tada, razgovarao o sudbini srebreničkih Bošnjaka koji su se nalazili u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.
Simić: "Jedina rečenica koju je Mladić izgovorio kada smo došli, Srebrenica je vojnički pala, šta ćemo sada. I zaćutao je. Pošto sam ja i Srbislav Davidović sjedjeli, ja sam bio bliži njemu, gledajući ga ja sam shvatio da on očekuje da od mene čuje odgovor. Ja sam htio odmah decidirano da budem jasan, što se tiče bezbjednosti sada poslije vojničkog poraza civilnog stanovništva da ne smije povjerenje ukazati lokalnim strukturama s obzirom na događaje koji su se dešavali u proteklom periodu."
Haško tužilaštvo pitalo je Simića i za ubistvo Ibre Nuhanovića, koji je nekoliko dana nakon sastanku u Fontani ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici.
Tužilac: “Vi ste učestvovali na ovom sastanku u hotelu Fontana koji je sniman, kako mi tvrdimo, isključivo u progandne svrhe. Vi ste se s ovim čovjekom rukovali, vi ste bili na sastanku gdje se njemu jamčila bezbjednost, a onda je on, nekoliko sati kasnije, četiri dana kasnije ubijen. Zar to ne pokazuje da je čitav ovaj sastanak bio samo jedna predstava pred kamerama, kada su već i sami ljudi koji su učestvovali na tom sastanku, a bili su predstavnici druge strane, pobijeni? U svakom slučaju, bar je ovaj čovjek ubijen?”
Simić: “To ne možete mene da pitate, ja ne mislim tako."
U sudnici je Simić odgovornost za zločine i genocid prebacivao na vojsku i policiju RS-a.
Tužilac: “Vi ste bili predsjednik Opštinskog odbora, vi ovdje sjedite Mladiću sa desne strane, vi ovdje predstavljate Bratunac i civilne vlasti u Bratuncu zajedno sa Srbislavom Davidovićem i Miroslavom Deronjićem. Vi ste dio ove grupe koja ovim ljudima garantuje bezbjednost. Oni su tokom noći dovedeni u vaš grad, a onda su lišeni života. Zašto vi smatrate da se to ne tiče vas?”
Simić: “Ne mogu da garantujem nikome bezbjednost osim vojske i policije, oni su jedini mogući garant bezbjednosti. Ja tu nisam ni pozvan da bilo šta kome garatujem. Već sam pozvan da čujem šta će se dogovoriti. I Mladić je na tom sastanku predlagao i tražio od nas da mi ovi ljudi radimo kao jedan tim. I da sjedište bude i u Fontani i gore u Potočarima.”
Pred našim kamerama Simić je odgovornost prebacivao na Ratka Mladića.
Simić: "Mladić je ovdje uveo vanredno stanje, radio je njegov štab.”
Novinar: “Na onom sastanku u Fontani je li se išta otkrivalo?”
Simić: “Ništa sumnjivo mi nije bilo tu. Možete vjerovati i ne morate”
Novinar: “Jeste li, ta vaša pozicija, predsjednik Skupštine opštine, jeste li imali ikakvog uticaja?”
Simić: “Ne, ne.”
Novinar: “Nije vas niko ništa pitao?”
Simić: “Ma kakvi! Kod Mladića. Pa njegovi oficiri nisu imali nikakvog, on je bio alfa i omega. Prema tome, niko nije ni ulazio u diskusiju o tome s njim. Niti si mogao šta uraditi."
Simić priznaje da je vidio zarobljene Srebreničke Bošnjake koji su prije strijeljanja kratko zadržani u Bratuncu.
Novinar: "Kamione sa zarobljenicima ste vidjeli ovdje u gradu?"
Simić: “Ne u gradu.”
Novinar: “Nego, gdje ste ih vidjeli?”
Simić: “Prolazili su kroz grad, tamo ova ulica što ide prema Sarajevu.”
Novinar: “Kuda su ih odveli?”
Simić: “Kroz centar. Glavnim putem, kuda se i sada ide kroz Srebrenicu. Ujutro kada sam pošao tamo predsjednik izvršnog odbora, otprilike sam se ovako probudio, mi je rekao da su ljude doveli na stadion u toku noći. U toku noći. I da su tu prenoćili. I da je moglo biti svašta. Onda sam zvao sve koga sam mogao da to mora odmah ljudi izvesti, ide vrućina, sve. I uspjeli smo nekako da, valjda su otišli za Bijeljinu dole negdje. Nemam pojma gdje.”
Popović: Sve balije treba pobiti
U Bratuncu smo pronašli i Momira Nikolića, bivšeg pomoćnika komandanta i načelnika za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade Vojske RS-a, koji je priznao krivicu za genocid u Srebrenici. On je u Hagu osuđen na 20 godina zatvora. Kao svjedok Tužilaštva je svjedočio u svim sudskim procesima u Hagu koji su vođeni zbog genocida u Srebrenici, svjedočio je i na suđenjima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Više puta je potvrdio da su u genocidu u Srebrenici organizovano sudjelovali vojska i policija Republike Srpske. U Sandićima i Konjević Polju, svjedočio je Nikolić, Mladić se obratio grupi zarobljenih Bošnjaka koja je, nakon zarobljavanja, strijeljana.
"Išao sam pored njega prema vozilu da ga ispratim. I pitao sam ga: 'Generale, šta će se stvarno desiti s ovim ljudima?' General Mladić se nasmijao, nije ništa govorio, nije ništa komentarisao. I mahnuo je rukom, samo ovako i otišao prema vozilu", tvrdi Nikolić.
Kao dokaz postojanja takvog plana je razgovor od 12. jula 1995. godine između oficira Vojske Republike Srpske Momira Nikolića i Vujadina Popovića. Popović, bivši načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa, zbog genocida u Srebrenici je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
"Pitao sam Popovića: Šta će se desiti sa tim ljudima? Popović je u svom maniru rekao: ‘Sve balije treba pobiti.’ I to je bio njegov odgovor na moje pitanje vezano za te ljude", ističe Nikolić.
Nikolić je u svojim svjedočenjim otkrio da su u svemu sarađivali s predstavnicima civilne vlasti iz Bratunca koji su posebno uzeli učešća u naknadnom prikrivanju masovnih grobnica.
Predsjednik općine u tom periodu, od kojeg je potekla inicijativa je Ljubisav Simić, Srbislav Davidović je predsjednik Izvršnog odbora, Miroslav Deronjić je predsjednik općinskog odbora SDS-a, naveo je Nikolić opisujući suradnju u prikrivanju zločina, između Glavnog štaba VRS-a na čijem je čelu bio Ratko Mladić i lokalnih civilnih vlasti.
Priznanjem krivice Nikolić je, između ostalog, želio da potakne procesuiranje svih koji su odgovorni za genocid u Srebrenici.
"Organi RS-a i svi pojedinci koji su učestvovali u zločinu slijede moj put, priznaju svoje učešće i krivicu. Predaju se i odgovaraju za ono što su uradili", izjavio je, prilikom priznanja krivice Nikolić u Hagu 2003. godine.
Nikolića samo pronašli u Bratuncu, gdje se vratio nakon što je odslužio zatvorsku kaznu. Nije želio pred kameru Mreže. Kaže da je sve rekao na sudu.
Nikolić: "Sve imate u mojim izjavama, u svjedočenjima mojim. Ja nisam bio tajni svjedok. Ja sam javno svjedočio.”
Novinar: “Zato vas pitam, zašto ne možete komentarisati, ništa tu nije tajno?”
Nikolić: “Nema potrebe ništa tu da komentarišem. Sve što sam rekao, ima u izjavama."
Nije želio komentarisati optužbe drugih predstavnika vojnih i civilnih struktura vlasti iz Bratunca koji su odgovornost za zločine prebacivali na njega.
"Znaš kada se nađeš u govnima, i onda svi oni koji te vole i ne vole, a žele da operu sebe, onda šutnu na nekog ko je već u zatvoru", ističe ratni zločinac Nikolić.
Osmanović: Srbija je odgovorna
Na suđenju u Hagu protiv Mladića je svjedočila i Saliha Osmanović, čiji su suprug Ramo, sinovi Nermin i Edin ubijeni u genocidu u Srebrenici. Mladića je vidjela u Potočarima.
"Ja sam njemu rekla. Ne znam šta je imao da ispriča svojoj porodici kada je došao kući. Koliko je muslimana pobio. Da li ga savjest grize. On je ratni zločinac, nema ga goreg", ističe Saliha Osmanović, preživjela žrtva genocida.
Već tada su se dešavala prva ubistva civila iz UN-ove baze u Potočarima, ubijene je vidjela u obližnoj kući.
"Baš sam ja išla s jednom ženom, da mi je vode u jednu kuću, to je sve poklato, sve, znam tu kuću. Koja je kuća. Sve je tužno. Odmah blizu fabrika. U toj kući”, ističe Osmanović.
Ramo i Nermin su nakon zarobljavanja strijeljani, pronađeni su u masovnim grobnicama. Ramo je zarobljen 13. jula 1995. godine u Sandićima.
"Prvo sam vidjela novine, ja sam kontala živ je. Ja sam počela da čitam i počela da plačem, hajd, živ je, neko ga negdje snimio. To je sve teško bilo. Svaki dan nema ga, nema ga", priča Osmanović.
Saliha se vratila u Srebrenicu, u mjesto Dobrak na granici sa Srbijom.
"Ja sve mislim oni idu meni odnekle, i tako mi prolaze dani. Šta ćeš. Život takav, ja se nimalo ne kajem što sam se vratila", kaže Osmanović.
Nedopustivo je, priča nam Saliha, da se u sudskim procesima svjesno zaobilazi odgovornost Srbije koja je direktno sudjelovala u ratnim zločinima i genocidu u Srebrenici.
"Jeste i Srbija odgovorna, pa ja sam to rekla i u Beogradu. I Srbija je sve odgovorna, sve, kao što i jeste”, poručuje Osmanović.
Zločinci slobodni, žrtve meta montirani sudskih procesa
Nekoliko stotina osoba koje su, kao pripadnici vojske i policije RS-a sudjelovale u genocidu u Srebrenici nikada nisu procesuirani. Žive slobodno i prkose pravdi. Za to vrijeme, preživjele žrtve genocida sve češće su meta montirani sudskih procesa pravosuđa u RS-u. Srebreničanin Nedžad Hasić je preživio srebreničku golgotu. 26-godina poslije, ponovo je pritvoren zbog montiranog sudskog slučaja. Već sedam mjeseci se nalazi u bijeljinskom pritvoru. Njegova odbrana je podnijela apelaciju Ustavnom sudu BiH koji jedini može da prekine njegovu agoniju.
"Apelacija predata Ustavnom sudu u kojoj smo ukazali da nije bilo uslova za pritvor. Mislimo da su drastično njegova ljudska prava zagarantovana konvencijom povrijeđena", navodi Amir Omerćehajić, advokat Nedžada Hasića.
"Sve je naopako. Oni neće da hapse zločinca, eno ga po Bratuncu hoda, eno ga po Skelanima hoda. Njega to ne zanima. Njega zanima samo ovaj ovdje da njega uhapse, Nedžada i takve kao što je on, da ih pate džaba", ističe Senahid Hasić, brat Nedžada Hasića.
A patnja bi mogla potrajati, sve dok se ne probudi država koja mora zaštiti žrtve, a drastično kazniti zločince koji više od dvije decenije žive slobodno u područjima gdje su počinili zločine i genocid.
Ovo je videoprilog iz Mreže, cijelu emisiju možete pogledati na linku:
https://federalna.ba/mreza-08062021-pgjds
Bratunac.ba/Federalna.ba
