Miroslav Deronjić, dugogodišnji predsjednik SDS-a i predsjednik Kriznog štaba u Bratuncu, uhapšen je u ovom gradu 7. jula 2002. godine. Priznao je krivicu za zločine, dobio 10 godina zatvora, svjedočio protiv drugih zločinaca i na kraju umro u zatvoru 2007. godine.
Deronjić je, na temelju sporazuma s Tužilaštvom prihvatio krivicu za progon na političkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi kao i za ratni zločin priznavši da je 9. maja 1992. godine naredio napad na bošnjačko selo Glogova u blizini Bratunca kada je ubijeno 65 nenaoružanih civila, svi stanovnici protjerani, a selo spaljeno.
Tako je ovaj profesor srpskohrvatskog jezika koji nekada bio gospodar života i smrti u Bratuncu, ali i Srebrenici, gdje je 1995. godine kao opunomoćenik Radovana Karadžića bio zadužen za uspostavljanje civilne vlasti, prvi svjedok koji je konkretno dokazao da su Karadžić i Milošević znali i naredili pokolj Bošnjaka u Srebrenici. Zbog toga, ali i zbog iscrpnog svjedočenja o naoružavanju bosanskih Srba od strane vojske i policije iz Srbije, te o obuci srpskih mladića u kampovima Crvenih beretki od strane instruktora srbijanske Službe državne bezbjednosti i njihovom učešću na ratištima u Bosni i Hercegovini Deronjićev iskaz predstavlja jedan od do sada najznačajnijih priloga u dokazivanju umiješanosti Srbije i Miloševića u događaje u Bosni i Hercegovini.
Ovaj svjedok je, navodeći da je oružje za bosanske Srbe stizalo iz Srbije, ispričao da je lično bio zadužen da ga preuzme od Miloševićevih saradnika i podijeli na području Bratunca i Srebrenice. To zaduženje dobio je još u aprilu 1991. godine na sastanku sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora SDS-a Rajkom Dukićem koji mu je rekao da je donijeta odluka da se Srbi u BiH naoružaju. “Karadžić je lično ubijedio Miloševića da se Srbi naoružaju”, rekao je Dukić, da bi Deronjiću istu stvar kasnije rekao i Karadžić objasnivši mu da oni ne vjeruju da će JNA zaštititi Srbe u Bosni i Hercegovini. Zajedno s Goranom Zekićem, predsjednikom SDS-a u Srebrenici, Deronjić je zadužen za naoružavanje Srba na području Bratunca i Srebrenice. Pet dana nakon tog sastanka, Deronjić i Zekić, po Dukićevom nalogu, odlaze u Beograd gdje se u zgradi Predsjedništva Srbije sastaju sa Mihaljom Kertesom, jednim od najbližih saradnika Slobodana Miloševića. “Rekao nam je da je on čovjek koji je zadužen za naoružavanje. Pomenuo je Hrvatsku, pa čak i Kosovo”, ispričao je Deronjić dodajući: “Ja nisam postavljao nikakva pitanja. On je većinom vodio razgovor i u jednom nas je trenutku pitao da li bi smo htjeli da posjetimo Miloševića.” Zekić i Deronjić odbili su Kertesovu ponudu. Pitali su ga kakav je politički plan za Podrinje i da li će Srbija pružiti pomoć Srbima na tom području. “Tada je Kertes rekao nešto što sam tada prvi put čuo, ali sam kasnije ponovo slušao, a to je da će na području 50 kilometara od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko.”
U dogovoru s Kertesom, ubrzo je iz vojnog skladišta u Bubanj Potoku pored Beograda stigao prvi šleper naoružanja koje su Zekić i Deronjić rasporedili po srpskim selima oko Bratunca i Srebrenice. Drugi kanal kojim je pristizalo naoružanje bio je iz garnizona JNA u Tuzli, preko komandanta tuzlanskog korpusa generala Save Jankovića. Isto tako, za naoružavanje Srba u Srebrenici i Višegradu bio je zadužen Užički korpus preko predsjednika Izvršnog odbora opštine Bajina Bašta koji je bio član Miloševićevog SPS-a. "Postojala je prešutna saglasnost policije u Srbiji za te poslove prebacivanja oružja. Znali su za to, ali su se pravili kao da to uopšte ne vide", kazao je svjedok.
Objašnjavajući ciljeve koje je zastupalo rukovodstvo SDS-a, Deronjić je ispričao da je još u aprilu 1991., neposredno nakon što je Vlada SAO Krajine u Hrvatskoj donijela odluku o pripajanju Srbiji, rukovodstvo ove stranke održalo sastanak u Sarajevu na kojem su bili prisutni i svi srpski poslanici i predsjednici opštinskih odbora. Karadžić je govorio o SDA i tek donesenoj Deklaraciji o nezavisnosti BiH. "Tada je rekao, to je bio prvi put da sam čuo tu rečenicu, da ukoliko nema više Federativne Jugoslavije, a sve su prilike da ona više ne postoji, jedina opcija za Srbe u BiH i za Srbe uopšte je Velika Srbija" i dodao da će, ukoliko Bosna napusti Jugoslaviju, doći do podjele BiH. "Mi smo imali zadatak da na karti, svako u svojoj opštini, obilježi etnički sastav opštine, da se ucrtaju koja su sela muslimanska, hrvatska ili srpska. To su bile pripreme za podjelu Bosne o kojima se otvoreno raspravljalo na sjednicama regionalnih odbora".
Deronjić, koji je početkom 1992. godine imenovan za predsjednika Kriznog štaba u Bratuncu, izričit je u tvrdnji da su se događaji koji su bili uvertira u ratne sukobe dešavali u svim opštinama po tačno utvrđenoj šemi. Prvo bi u određeno mjesto (Bijeljina, Zvornik, Višegrad, Bratunac...) došli dobrovoljci iz Srbije, uslijedila bi ubistva i zastrašivanja stanovništva, a nakon toga dolazila bi JNA sa prividnom namjerom da uspostavi red. Međutim, tada bi uslijedilo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva kako bi Srbi preuzeli vlast.
Deronjić je iscrpno opisao kako su srpske snage preuzele Bratunac i priznao da je 9. maja 1992. naredio napad na selo Glogovu. Ali, rekao je i da je o ovom zločinu obavijestio najviši politički vrh.
Dan nakon napada na ovo selo otišao je na Pale da bi izvijestio o događajima u svojoj opštini. "Izvještaj sam podnio Radovanu Karadžiću, Veliboru Ostojiću i Ratku Mladiću koji su sjedili zajedno za jednim stolom u konferencijskoj sobi. Na zidu iza njih su bile karte koje su prikazivale etničku strukturu BiH. Srpska područja bila su označena plavom bojom. Izvijestio sam da je Glogova djelomično uništena i u velikoj mjeri u plamenu, te da su Muslimani prisilno iseljeni. Svi prisutni u toj prostoriji su moje izvještavanje dočekali sa pljeskom, a Velibor Ostojić je dao svoj komentar rekavši: Sada možemo obojiti i Bratunac u plavo."
Značajan segment njegovog svjedočenja odnosio se na prisustvo Crvenih beretki u ovom dijelu istočne Bosne. Tako je Deronjić opisao sastanak koji je dugogodišnji zapovjednik ovih zloglasnih formacija i drugi čovjek srbijanskog SDB-a Frenki Simatović držao sa funkcionerima Bratunca, Zvornika i Višegrada u junu 1992. u Bajinoj Bašti. "Frenki je rekao da mi trebamo izvršiti ono što je dogovoreno na najvišim nivoima vojnih, političkih i državnih krugova Republike Srpske i Srbije. U našim opštinama treba da se uspostave centri za obuku vojnika sa instruktorima koji bi dolazili iz srbijanske policije. Ako se tačno sjećam, pomenuo je da je to bilo pod Trećom upravom srbijanskog MUP-a". Po Deronjićevim navodima, Simatović je rekao da će te jedinice sarađivati sa VRS, ali će on komandovati njima. Jedan od kampova Crvenih beretki će naredne godine biti stacioniran u zgradi obdaništa u Bratuncu. Pripadnici Crvenih beretki su učestvovali u vojnim operacijama na ovom području, a svo vrijeme plaće su primali od MUP-a Srbije, odakle su redovno dobijali pošiljke naoružanja. Komanda Crvenih beretki za područje Podrinja bila je na planini Tari, u hotelu Omorika gdje je Simatović često boravio. Deronjić je potvrdio da su u borbama oko Srebrenice početkom 1993. učestvovale padobranska jedinica iz Niša i pripadnici Valjevskog korpusa.
Bratunac.ba/Stav
