Kako je pogubljeno oko 1.000 Srebreničana zatočenih u školi u Ročeviću

Kako je pogubljeno oko 1.000 Srebreničana zatočenih u školi u Ročeviću

Još jedan pripadnik VRS-a osuđen je za učešće u Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Sud Bosne i Hercegovine 16. augusta 2021. donio je pravosnažnu presudu Srećku Aćimoviću i osudio ga na sedam godina zatvora. Prvostepenom presudom Suda BiH od 16. oktobra 2020. Aćimović je bio osuđen na devet godina, tako da mu je Apelaciono vijeće skratilo kaznu za dvije godine. Kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, postupajući po naredbi komande Zvorničke brigade i Glavnog štaba VRS-a, Srećko Aćimović 15. jula 1995. “pripremio je municiju, obezbijedio kamione te izdao naredbu vozačima iz II bataljona da prevoze zarobljenike na šljunkaru na obali Drine u Kozluku”, gdje su strijeljani, kako piše u presudi.

Događaji u Ročeviću i Kozluku podrobno su opisani u haškim presudama predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću (doživotni zatvor) i pomoćniku komandanta za obavještajne poslove Glavnog štaba VRS-a Zdravku Tolimiru (doživotni zatvor), kao i u presudi načelniku sigurnosti Drinskog korpusa VRS-a Vujadinu Popoviću (doživotni zatvor), načelniku za bezbjednost GŠ VRS-a Ljubiši Beari (doživotni zatvor), načelniku za sigurnost Zvorničke brigade Dragi Nikoliću (35 godina zatvora), komandantu Specijalne brigade MUP-a RS-a Ljubomiru Borovčaninu (17 godina zatvora), načelniku Odjeljenja za operativno-nastavne poslove GŠ VRS-a Radivoju Miletiću (18 godina zatvora), pomoćniku komandanta VRS-a Milanu Gveri (5 godina zatvora) i komandantu Zvorničke brigade Vinku Pandureviću (13 godina zatvora nakon priznanja krivice).

IZMEĐU ROČEVIĆA I KOZLUKA

Događaji od 14, 15. i 16. jula 1995. u Ročeviću i Kozluku najdetaljnije su opisani u presudi Radovanu Karadžiću. Tačka 5384 te presude opisuje položaj ovih sela: “Selo Kozluk nalazi se u neposrednoj blizini zapadne obale Drine, manje od deset kilometara sjeverno od Karakaja, duž glavnog puta Zvornik – Bijeljina. Škola u Ročeviću nalazi se nedaleko od glavnog puta Zvornik – Bijeljina, u selu Ročeviću, otprilike sedam kilometara sjeverno od Kozluka. Godine 1995. komanda 2. bataljona Zvorničke brigade bila je smještena u Malešiću, 15-ak kilometara udaljenom od Ročevića.” Tačka 5385 presude Karadiću kaže: “Dana 14. jula 1995. muškarci, bosanski Muslimani, koji su bili zatočeni na raznim lokacijama u Bratuncu i oko njega, dovezeni su autobusima i kamionima u školu u Ročeviću. Kada je Popović u poslijepodnevnim satima stigao u školu, zatekao je zatočene bosanske Muslimane u fiskulturnoj sali škole.”

Tačka 5386: “Uvečer 14. jula pet do sedam pripadnika VP-a Bratunačke brigade krenulo je iz Bratunca prema školi u Ročeviću. Po dolasku, naišli su na druge pripadnike Bratunačke brigade koji su dobili zadatak da čuvaju bosanske Muslimane zatočene u zgradi škole i u obližnjoj fiskulturnoj sali.” Tačka 5387 presude Radovanu Karadžiću uvodi na mjesto događaja Srećka Aćimovića: “Dana 14. jula između 20:00 i 21:00 sveštenik i predsjednik mjesne zajednice Ročević obavijestili su Srećka Aćimovića, komandanta 2. bataljona Zvorničke brigade, da ubijaju zatočenike koji su bili smješteni u školi u Ročeviću. Aćimović je smjesta krenuo u školu i, kada je stigao u školsko dvorište, čuo je zatočenike u fiskulturnoj sali kako vape za vodom i traže da ih se pusti da odu u klozet. Aćimović se također sreo sa nepoznatim vojnicima koji su se ponašali nepredvidljivo i činilo se da su pod uticajem droga ili alkohola. Aćimović je otprilike oko pola sata kasnije otišao obavijestiti Zvorničku brigadu o situaciju u školi u Ročeviću.”

U presudama Zdravku Tolimiru, Vujadinu Popoviću i ostalima navodi se kako je tada “Popović rekao Aćimoviću da ne dramatizuje stvari budući da će zarobljenici biti razmijenjeni sljedećeg dana”.

Daljnji tok događaja opet pratimo iz presude Radovanu Karadžiću, u čijoj se tačka 5388 navodi: “Negdje između 1:00 i 2:00 sata 15. jula telefonom je primljen šifrovani telegram iz komande Zvorničke brigade s naređenjem da se jedan od vojnika 2. bataljona uputi u školu u Ročeviću 'za pogubljenje zatvorenika'. Kad je telegram dešifrovan, Aćimović je o njegovom sadržaju razgovarao sa dva bliska saradnika u 2. bataljonu, Vujom Lazarevićem, pomoćnikom komandanta za moral i vjerska pitanja, i Mitrom Lazarevićem, referentom za opšte poslove, i zajedno su odlučili da ne pošalju ljude na taj zadatak. Aćimović je potom uputio telegram Zvorničkoj brigadi, u kojem je odgovorio da 2. bataljon ne raspolaže ljudstvom za pogubljenje zatočenika.”

(NE)POUZDANI SVJEDOK SREĆKO AĆIMOVIĆ

Tačka 5389 presude Karadžiću kaže: “Prema Aćimovićevim riječima, u roku od otprilike 45 minuta do sat vremena, primljen je drugi telegram sa istim sadržajem. Aćimović se ponovo konsultovao sa svojim saradnicima, Vujom i Mitrom Lazarevićem, i pošto su zajedno odlučili odbiti naređenje, uputili su telegramom još jedan odgovor u Zvorničku brigadu. Otprilike deset minuta kasnije, oko 2:30 sati, Aćimovića je nazvao Drago Nikolić i rekao mu da je to naređenje 'odozgo' i da se mora izvršiti. Aćimović je ponovo odbio da ikome dodijeli taj zadatak. Nikolić je insistirao da Aćimović mora poslati ljude do 7:00 sati i da će se onda ponovo čuti. Oko 7:00 ili 8:00 Drago Nikolić je ponovo nazvao Aćimovića i upitao ga da li je postupio po naređenju, dodavši da Aćimović, ako nije u stanju obezbijediti grupu ljudi, sam sa svojim saradnicima izvrši pogubljenje. Drago Nikolić je tada ljutito rekao Aćimoviću da ga sačeka u školi u Ročeviću u 9:00 ili 10:00 sati.” Tačka 5390 nastavlja pratiti slijed događaja: “Aćimović se odvezao u školu u Ročeviću između 9:00 i 10:00 sati, ali Drago Nikolić nije bio tamo. Ispred fiskulturne sale i iza škole nalazilo se između 15 i 20 pripadnika Vojne policije VRS-a. Aćimović je također vidio najmanje desetak leševa koji su ležali na zemlji. Aćimović je ispred škole sreo Popovića i oni su zajedno otišli do jedne kancelarije u zgradi škole. Popović je vikao na Aćimovića, ispitujući ga zašto nije doveo ljude kako mu je naređeno. Popović je nastavio vršiti pritisak na Aćimovića da dovede ljude i prijetio mu da će odgovarati za neizvršenje naređenja. Popović je zatim pozvao dežurnog oficira u Zvorničkoj brigadi i zatražio da u Ročević hitno pošalje vozila, kao i Tribića ili Jasikovca.”

Dosadašnji tok događaja pratili smo na osnovu kazivanja Srećka Aćimovića. Koliko su, ustvari, ta kazivanja vjerodostojna? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u presudi Popoviću i ostalima. Ondje Pretresno vijeće cijelu jednu tačku posvećuje razmatranju valjanosti svjedočenja Srećka Aćimovića. Riječ je o tački 506, koja, između ostalog, kaže: “(...) Pretresno vijeće je mišljenja da je Aćimović tokom cjelokupnog svog svjedočenja nastojao umanjiti vlastitu ulogu u događajima u Ročeviću. Pretresno vijeće smatra da, s obzirom na tu motivaciju, Aćimović nije uvijek govorio istinu u svom prikazu događaja i nije bio potpuno iskren. Vijeće je dalje mišljenja da nedosljednosti koje su otkrivene između dijelova Aćimovićevog iskaza i drugih dokaza koji su predočeni Pretresnom vijeću u većini slučajeva proizlaze iz njegovog pokušaja da umanji vlastitu odgovornost, možda i pred samim sobom. Međutim, Pretresno vijeće se ne slaže sa Nikolićem da to čini Aćimovićev iskaz u potpunosti nepouzdanim. Mnogi aspekti njegovog iskaza su u skladu sa drugim dokazima, a neki su konkretno potkrijepljeni. Nadalje, on se vjerodostojno pridržavao nekoliko navoda, uprkos intenzivnom unakrsnom ispitivanju. Stoga vijeće smatra da njegov iskaz mora pažljivo ispitati u vezi sa svakim bitnim pitanjem kako bi utvrdilo koju mu težinu eventualno treba pridati...”

PRIPREME ZA POGUBLJENJA

Vratimo se opet presudi Radovanu Karadžiću. Nastavak događaja opisuje tačka 5391: “Mitar Lazarević je naredio Veljku Ivanoviću, vozaču 2. bataljona, da bude dežuran i da radi iz kasarne u preduzeću 'Standard', koliko god bude trebalo nakon pada Srebrenice. Negdje oko 11:15 sati 15. jula Ivanović je, dok je bio u kasarni u preduzeću 'Standard', primio Aćimovićevo naređenje da tri sanduka municije za automatske puške odnese u školu u Ročeviću. Ivanović se mercedesom T 170, koji je pripadao 2. bataljonu, odvezao prema Ročeviću, gdje je ubrzo stigao. Prema Aćimovićevim riječima, Popović se razljutio kada je stigao samo jedan kamion. Popović je onda rekao da se zatočenici moraju pobiti 'tu, nedaleko od škole, da se to pobije, u Ročeviću'. Naredio je Aćimoviću da pozove vozače šest-sedam civilnih kamiona i da ih dovede u školu. Petnaest do dvadeset minuta kasnije, kada je Đoko Nikolić, jedan drugi vozač iz 2. bataljona, stigao u kamionu TAM 2001, u koji je moglo stati otprilike samo 15 ljudi, Popović se ponovo iznervirao. Prema Aćimovićevim riječima, tada se Dragan Jović, pripadnik 2. bataljona koji je u to vrijeme bio u školi, ponudio da obezbijedi drugo vozilo. Međutim, Jović je u svom svjedočenju rekao da mu je Aćimović naredio da nađe pet dobrovoljaca da pogube zatvorenike i da nađe civilni kamion. Aćimović je otišao u školsko dvorište u potrazi za nekim ko bi bio voljan učestvovati u ubijanju.”

Presuda Popoviću i ostalima donosi detalje o tome kako je Srećko Aćimović pokušao naći dobrovoljce za strijeljanje, pa u tački 511, između ostalog, kaže: “Aćimović se obratio Draganu Joviću, pripadniku 2. bataljona koji je bio u školi u Ročeviću, i rekao mu da se raspita da li izvjesni 'Drašković', čiji je brat ubijen u ratu, želi da učestvuje u pogubljenju zatočenika u školi u Ročeviću.”

U tački 517 presude Popoviću i ostalima navodi se da je Ivanović naređenje da donese tri sanduka municije za automatske puške dobio od “čovjeka po imenu Pantić. Ivanović je isporučio municiju Aćimoviću pored škole”.

Tačka 5392 presude Radovanu Karadžiću nastavlja razmotavati đavolovo klupko: “Jasikovac je oko 11:00 stigao u školu u Ročeviću, zajedno sa drugim pripadnicima VP-a Zvorničke brigade. Drugi pripadnici Zvorničke brigade također su bili u školi. Jasikovac je naredio svojim ljudima da obezbjeđuju objekat i zatočenike koji su u njemu držani. Nekim pripadnicima VP-a Zvorničke brigade je također naređeno da obezbjeđuju ulaz u školu kako bi zatočenike štitili od gnjevnih civila, bosanskih Srba, koji su prijetili da će im nauditi. U to vrijeme u školi je držano otprilike 1.000 zatočenika, a ispred škole je još uvijek ležalo nekoliko leševa zatočenika, bosanskih Muslimana.” Tačka 5393 dodaje: “Oko ponoći 15. jula 1995. svjedok KDZ496, koji je u to vrijeme imao 15 godina i bio u civilnom odijelu, krenuo je prema asfaltnom putu nedaleko od svoje kuće u opštini Zvornik, gdje je naišao na jednog pripadnika 2. bataljona koji mu je rekao da krene s njim u autu u Ročević, gdje su bili zatočeni muškarci, bosanski Muslimani. Svjedok KDZ496 je pred školu u Ročeviću stigao između 12:00 i 13:00 sati, jedan vojnik koji je čuvao zatočenike odveo ga je Popoviću i Aćimoviću i on im se predstavio kao dobrovoljac za vršenje pogubljenja.” Tačka 5394 govori: “Aćimović je naredio Ivanoviću i Joviću da prevezu zatočenike do mjesta pogubljenja nedaleko od Kozluka i ubrzo zatim otišao. Tamo su ostali Ivanović, Đoko Nikolić i Jović.”

Tačke 5395, 5396 i 5397 presude Karadžiću vode nas na mjesto pogubljenja: “Pripadnici 2 bataljona, među kojima Jović, Ivanović, Đoko Nikolić i još najmanje dva vojnika, počeli su prevoz zatočenika iz škole u Ročeviću oko 14:00 ili 15:00 sati i nastavili cijelo poslijepodne.”

“Aćimović je naredio Ivanoviću da kamion mercedes T 170 vozeći unatrag doveze do vrata škole, a kao rampa su postavljene daske. U jedno putničko vozilo stavljena su ona tri sanduka municije koje je Ivanović prethodno donio iz kasarne u preduzeću 'Standard'. Zatim je počelo ukrcavanje bosanskih Muslimana zatočenih u školi u mercedesov kamion. Zatvorenicima u prvoj grupi stavljeni su povezi na oči, a ruke i noge bile su im vezane, ali su im ligature i povezi ipak uklonjeni zbog toga što nisu mogli hodati po uskim daskama. Sve to vrijeme zatočenici su izgledali 'polumrtvi' i iscrpljeni i niko od njih nije molio za život.”

“Kad se prva grupa zatvorenika ukrcala na kamion, Ivanović i Jović su krenuli u pravcu mjesta pogubljenja, koje se nalazilo kod sela Kozluk, odmah pored Drine, na manje od četiri kilometra udaljenosti od škole u Ročeviću. Svjedok KDZ496 i još tri-četiri pripadnika VP-a, svi naoružani, također su bili u stražnjem dijelu kamiona. Kamioni su vozili šest kilometara od škole do Kozluka i još tri kilometra do mjesta pogubljenja po izuzetno loše održavanom putu. Vožnja od Ročevića do Kozluka trajala je oko 20 minuta.”

STRIJELJANJE U ŠLJUNKARI

Tačka 5398 presude Karadžiću opisuje sam čin pogubljenja zatočenih Bošnjaka: “Kamioni su se dovezli što je bliže moguće mjestu pogubljenja, a zatim su vozili unazad do prethodno iskopane jame. Zatočenicima je tada naređeno da iz kamiona skoče u jamu. Vojnici koji će pucati su se u dva paralelna reda rasporedili s obje strane jame. Svi su imali šarene uniforme i fantomke, a neki su imali i bijele ogrtače. Kako su zatočenici izlazili iz kamiona u jamu, na njih je otvarana vatra sa obje strane. Pucnjava je do te mjere bila neorganizovana i konfuzna da se činilo da bi vojnici koji su pucali na kraju mogli pogoditi jedni druge. Ranjeni zatočenici su za vrijeme pucnjave pokušavali pobjeći u Drinu, hvatajući se za grmlje. Jedan dječak je preklinjao da mu poštede život, ali je ipak ubijen.”

Presuda Popoviću i ostalima daje više detalja o pogubljenju dječaka. Ona u tački 519 navodi: “Među zarobljenicima je bio i jedan dječak od 12-14 godina, za kojeg je rečeno sljedeće: 'Molio je da ga ostavimo živog.' Isprva ni jedan od ljudi nije htio da puca u tog dječaka, ali je na kraju pronađen egzekutor i taj dječak je ubijen.”

U tački 5399 presude Radovanu Karadžiću dovršava se opisivanje pogubljenja: “Kad su zatočenici koji su držani u školi svi odvedeni na mjesto pogubljenja, počelo je ukrcavanje zatočenika koji su držani u fiskulturnoj sali. Do tada su na mjesto pogubljenja u Kozluku stigli i dodatni pripadnici VRS-a, među kojima i pripadnici VP-a. Do sumraka svi zatočenici prevezeni su iz škole u Ročeviću do mjesta pogubljenja.”                    

Naredne tri tačke presude Radovanu Karadžiću, 5400, 5401 i 5402, opisuju kako su zatrpavane masovne grobnice u Kozluku: “Ujutro 16. jula, Bogičević ili Vojkan Šekonjić, dežurni oficir inžinjerijske čete, naredio je Damjanu Lazareviću da ode u Kozluk i pokopa ljude koji su pogubljeni na toj lokaciji. I Milošu Mitroviću, jednom drugom pripadniku inžinjerijske čete, naređeno je da mali rovokopač 'skip' odveze na mjesto pogubljenja.”

“Lazarević je na mjesto pogubljenja stigao oko 8:00 sati. Dovezen je u kamionu TAM 75 do mjesta sa kojeg kamion nije mogao dalje, a zatim je nastavio pješice. Po dolasku je osjetio jak smrad leševa u raspadanju koji je dopirao iz jama šljunkare, koje su bile udaljene 20 do 30 metara od Drine. U jednoj jami su se vidjeli komadi bijelog i zelenog polomljenog stakla, za koje je Lazarević zaključio da potječe iz obližnje fabrike 'Vitinka'. Na livadi su stajala tri-četiri muškarca u uniformama koje Lazarević nije prepoznao.”

“Mitrović je počeo pokopavati leševe malim 'skipom', ali se ispostavilo da je on premalen za taj zadatak. Civil po imenu Rade Bošković pozvan je da završi posao uz pomoć utovarivača ULT 220, koji je pripadao kamenolomu u Jošanici. Mitrović i Lazarević su otišli, a Bošković je ostao da završi posao.”

PREKOPAVANJE MASOVNIH GROBNICA

Tačka 5403 presude Radovanu Karadžiću govori o prekopavanju masovnih grobnica: “Od 7. do 27. septembra 1995, u sklopu operacije ponovnog ukopavanja kako bi se prikrilo ubijanje vezano za Srebrenicu, (...) tijela koja su prvobitno bila pokopana u Kozluku iskopana su, prevezena i ponovo pokopana u neke od sekundarnih grobnica na lokalitetu Čančarski put, kako to pokazuju forenzički dokazi...”

Opis događaja u školi u Ročeviću i na šljunkari u Kozluku u presudi Popoviću i ostalima završava se tačkom 522. Ona kaže: “Pretresno vijeće prima k znanju znatnu umiješanost dijelova Zvorničke brigade u događaje u školi u Ročeviću i Kozluku. Dok su bosanski Muslimani bili zatvoreni u školi u Ročeviću, Aćimović je bio prisutan sa pripadnicima 2. bataljona, a Jasikovac je bio prisutan sa pripadnicima Vojne policije Zvorničke brigade. Obojica su izdavala naređenja svojim potčinjenima. Pripadnici 2. bataljona su prevezli zatočenike iz škole do mjesta pogubljenja. U pogubljenjima je učestvovao najmanje jedan pripadnik Vojne policije Zvorničke brigade, a pripadnici inžinjerijske čete Zvorničke brigade zakopavali su tijela.”

Za Genocid u Srebrenici osuđen je sam vrh Zvorničke brigade VRS. Vinko Pandurević, komandant brigade, i Dragan Obrenović, načelnik štaba, priznali su krivicu pred Haškim tribunalom i osuđeni su na 13, odnosno 17 godina zatvora. Haški tribunal je osudio i Dragana Jokića, načelnika inžinjerije, i to na 9 godina zatvora. Milorad Trbić, načelnik za sigurnost, pred Sudom BiH osuđen je na 20 godina, Ostoja Stanišić, komandant 6. bataljona, na 5 godina, a Slavko Perić, pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove 1. bataljona, na 11 godina zatvora. Osuđen je i jedan vojnik 6. bataljona – Srećko Bošković je pred Sudom BiH osuđen na 8 godina zatvora.

Bratunac.ba/Stav